Sv. Leopold Mandić
Leopold Bogdan Mandić (također poznat kao Leopold od Castelnuova; 12. svibnja 1866. - 30. srpnja 1942.) bio je hrvatski franjevac kapucin i katolički svećenik koji je patio od invaliditeta koji je narušio njegov govor i stas. Razvio je ogromnu duhovnu snagu unatoč svojim nedostacima i postao je iznimno popularan u svojoj službi ispovjednika, često provodeći 12-15 sati u ispovjedaonici.
Iako je Mandić želio biti misionar u istočnoj Europi, gotovo cijeli svoj životni vijek proveo je u Italiji, živeći u Padovi od 1906. do smrti. Godinu dana proveo je i u talijanskom zatvoru tijekom Prvog svjetskog rata, jer se nije odrekao hrvatske nacionalnosti. Također je bez prestanka sanjao o ponovnom ujedinjenju Katoličke i Pravoslavne crkve i odlasku na Orijent. Postao je poznat kao apostol ispovijedaonice i apostol crkvenog jedinstva.
Rođen je u primorskom gradu Herceg Novom, u Boki Kotorskoj, tada u Austrijskom carstvu, a danas dijelu Crne Gore. Bio je dvanaesto dijete Dragice Zarević i Petra Antuna Mandića, vlasnika jadranske ribarske flote, rodom iz Zakučca (u zaleđu grada Omiša, 28 km od Splita).
Mandić je odrastao u okružju zajednice braće kapucina sa sjedištem u Venecijanskoj provinciji koji su u njegovom gradu služili dva stoljeća, od vremena kada je ovim područjem vladala Republika Venecija. Tjelesno deformiran i nježan, narastao je do visine od samo 1,35 m (4'5"), nespretno je hodao. Također je mucao. Osjetivši se pozvanim slijediti takav način života, u studenom 1882., kada je imao 16 godina , otišao je u Udine u malo sjemenište Kapucinske mletačke provincije. Dvije godine kasnije primljen je u franjevački novicijat u Bassano del Grappa, gdje je obukao kapucinski habit i dobio redovničko ime Leopold Maria. 3. svibnja 1885. položio je prve redovničke zavjete, nakon čega je poslan na studij za svete redove u kapucinske samostane u Padovi i Veneciji, a vječne zavjete položio je 1888. godine.
Dana 20. rujna 1890. Mandić je zaređen za svećenika u bazilici Santa Maria della Salute u Veneciji u dobi od 24 godine. Nakon ređenja Mandić je poslan na službe u raznim kapucinskim samostanima u Veneciji i u rodnoj Hrvatskoj. Zajednička svim njegovim zadaćama bila je dužnost ispovjednika u crkvi koju su braća opsluživala. To je trajalo do 1906., kada je dodijeljen samostanu Santa Croce u Padovi. Tamo će provesti ostatak života.
Mandić je bolovao od raka jednjaka, od čega će u konačnici i umrijeti u 76. godini života. Dana 30. srpnja 1942., dok se pripremao za misu, srušio se na pod.
U bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata srušena je crkva i dio samostana u Padovi u kojem je Mandić živio, ali su njegova ćelija i ispovjedaonica ostali netaknuti. On je to predvidio prije svoje smrti, rekavši: "Crkva i samostan će biti pogođeni bombama, ali ne i ova mala ćelija. Ovdje je Bog iskazao toliko milosrđa prema ljudima, to mora ostati kao spomenik Božje dobrote." U Svetištu Leopolda Mandića sagrađena je ispovjedaonica. Papa Pavao VI. proglasio je Leopolda blaženim 2. svibnja 1976. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. tijekom Opće skupštine Biskupske sinode 16. listopada 1983. Leopold je slavljen kao "Apostol jedinstva".
