Prvi se značajniji priliv Hrvata na područje Ottawe dogodio nakon Drugog svjetskog rata. Većina useljenika došla je iz raznih krajeva hrvatske te Bosne i Hercegovine. Mnogi od njih stigli su ovamo nakom što su proveli nekoliko godina u prepunim logorima za raseljene osobe u Austriji, Italiji ili drugim dijelovima Europe. Tijekom sljedećih dvadeset godina useljavanje je bilo stalno, no nakon 1977. naglo je opalo. Zadnji značajniji val useljavanja dogodio se kao posljedica velikosrpskog ekspanzionističkog rata protiv Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine između 1991. i 1995.

Od sedamdestih godina zajednica se održavala skromnim natalitetom, sjedinjavanjem članova obitelji, dolaskom izjeglica te dolaskom kandskih Hrvata iz drugih krajeva Kanade, koje su u glavni grad privukli poslovi u državnom sektoru, sveučilištima i višem tehnološkom sektoru. Iako su poneki došli samo na kratko, dovoljno se osoba trajno nastanilo, što je održalo blagi rast zajednice. Trebalo je trideset godina nade, žrtve i molitve prije negoli su kanadski Hrvati u Ottawi mogli pribivati vjerskim obredima u svojoj vlastitoj župnoj crkvi Sv. Leopolda Mandića.

Prva zvanična hrvatska udruga u Ottawi, Hrvatsko-kanadski klub, osnovana je 1957. Pored raznih kulturnih i sportskih djelatnosti Klub je organizirao i sudjelovanje hrvatskih katolika na slovačkim euharistijskim slavljima, koje je predvodio vlč. Jozef Vavrović. U sljedećem desetljeću Klub je omogućio povremenu posjetu hrvatskih svećenika koji su bili na službi u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama. To su bili: msgr. Stjepan Lacković, fra Serafin Vištica, vlč. Eterović, vlč. Rudof Hraščanec, i fra Vilim Primorac.

1969. dominikanski svećenik iz Hrvatske o. Marijan Jurčević upisao se na Dominikanski fakultet filozofije i teologije u Ottawi, gdje je pripremao doktorsku dizertaciju. On je, uz pomoć trojice hrvatskih studenata teologije Marinka Zadre, Jure Krište i Joze Jelinića, u kapelici župe sv. Ivana Krstitelja, na adresi Empress Avenue 96 redovno služio nedjeljnu svetu Misu za Hrvate. Tijekom tog razdoblja, uz značajan priliv novih doseljenika, procvjetao je vjerski i društveni život.

Godine 1971. tokom posjeta zagrebačkog nadbiskupa Franje kard. Kuharića u pratnji msgr. Vladimira Stankovića i vlč. Živka Kustića iz Zagreba, nekih tri stotine kanadskih Hrvata prisustvovalo je na sastanku na kojem se zatražilo osnivanje Hrvatske katoličke misije u Ottawi. Međutim, smatralo se da zajednica nije dovoljno snažna za takav pothvat, te je po povratku hrvatskih dominikanskih svećenika u Hrvatsku bila prepuštena sama sebi.

4. studenoga 1973. na prijedlog gosp. Petra Ćulumovića, na skupu od preko šezdeset kanadskih Hrvata utemeljena je Hrvatska katolička zajednica (HKZ), koja je vodila brigu o vjerskim potrebama kanadskih Hrvata u Ottawi sve do osnutka Hrvatske katoličke župe. HKZ je podučila nekoliko dominikanskih svećenika služenju nedjeljne svete Mise na hrvatskom jeziku. Sljedeće četiri godine vjerske usluge pružali su o. J. M. Tillard, o.Denis Dion, o. Brian Francis Beeching, a za posebne prigode dolazili su hrvatski svećenici: vlč. Josip Đuran, vlč. Ivan Golec, vlč. Ivan Kecerin, vlč. Jurica Jezerinac, msgr. Stjepan Šprajc, fra Ivan Bradvica i vlč. Vlatko Poljičak.

Godine 1975. zajednicu je posjetio zagrebački pomoćni biskup msgr. Mijo Škvorc u pratnji msgr. Vladimira Stankovića, ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Ponovno je HKZ izrazila potrebu za hrvatskim svećenikom. Dvije godine kasnije, ottawski nadbiskup Joseph A. Plourde opunomočio je vlč. Tadiju Pavlovića iz mostarske biskupije da služi Zajednici. Međutim, vlč. Pavlović se neočekivano vratio u Mostar 1979. godine.

Ono što je uslijedilo bilo je istinski blagoslov. Jedan vrlo privržen i gorljiv svećenik iz samostana Sv. Ivana Krstitelja, o. Martin Skinner sedam je godina pomagao Zajednici da znatno uzraste te utro put za osnivanje hrvatske župe. On je bio svesrdno prihvaćen od strane Zajednice, a u dva posjeta Hrvatskoj usavršio je poznavanje hrvatskog jezika i kulture.

1986. na službu u Zajednicu iz đakovačke biskupije došao je vlč. Vinko Delinac, poznat po svojim dinamičnim organizacijskim sposobnostima. Kasnije iste godine ottawski nadbiskup Joseph A. Plourde utemeljio je okružnu Hrvatsku etničku župu Sv. Leopolda Mandića i dodjelio joj prostorije župe Notre Dame Des Anges u Hinchey Avenue 170 u Ottawi. Zajednica je obilnim doprinosom radne snage i financijskih sredstava temeljito obnovila crkvenu zgradu, dvoranu i župni stan. Nadbiskup je također opunomoćio vlč. Delinca da služi kao župnik Župe. 1993. nasljedio ga je vlč. Anto Pavlović, a 2000. župnik vlč. Adam Tabak, obojica iz đakovačko-osječke nadbiskupije.


Tijekom godina Zajednica je svesrdno podržala razne karitativne ustanove i kulturnu razmjenu izmežu Kanade i Hrvatske. 1991. župa je omogućila najveći projekt humanitarne pomoći u povijesti Zajednice. Prikupljeno je i otpremljeno u ratom poharanu Republiku  Hrvatsku 29 brodskih kontejnera (450 tona) hrane i odjeće.

Župa Sv. Leopold Mandić i dalje je živahno vjersko i kulturno središte za kanadske  Hrvate koji žive  na području glavnog grada Kanade.


Prvi se značajniji priliv Hrvata na područje Ottawe dogodio nakon Drugog svjetskog rata. Većina useljenika došla je iz raznih krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Mnogi od njih stigli su ovamo nakom što su proveli nekoliko godina u prepunim logorima za raseljene osobe u Austriji, Italiji ili drugim dijelovima Europe. Tijekom sljedećih dvadeset godina useljavanje je bilo stalno, no nakon 1977. naglo je opalo.

Zadnji značajniji val useljavanja dogodio se kao posljedica velikosrpskog ekspanzionističkog rata protiv Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine između 1991. i 1995.

Od sedamdestih godina zajednica se održavala skromnim natalitetom, sjedinjavanjem članova obitelji, dolaskom izjeglica te dolaskom kandskih Hrvata iz drugih krajeva Kanade, koje su u glavni grad privukli poslovi u državnom sektoru, sveučilištima i višem tehnološkom sektoru. Iako su poneki došli samo
na kratko, dovoljno se osoba trajno nastanilo, što je održalo blagi rast zajednice. Trebalo je trideset godina nade, žrtve i molitve prije negoli su kanadski Hrvati u Ottawi mogli pribivati vjerskim obredima u svojoj vlastitoj župnoj crkvi Sv. Leopolda Mandića.

Kanadsko-hrvatska zajednica u Ottawi: kratka kronologija dušobrižništva  Pripremio: Ivan Žuger